Alfa Romeo cesta za odmor

U jednom hotelu na sjeveru Italije gosti mogu unajmiti jedan poseban automobil: Alfa Romeo Alfettu GTV iz 1978. u savršenom stanju.

Donosimo vam priču Nicka Czapa, novinara i fotografa za BBC America, o njegovom posjetu ekskluzivnom hotelu Miramonti na sjeveru Italije i nezaboravnom iskustvu vožnje preko Alpa u Alfetti GTV.

U modernoj planinskoj kući smještenoj visoko iznad gradića Merana, Miramonti je jedan od najekskluzivnijih hotela u sjevernoj Italiji. Njegov sadržaj uključuje kupke od meda iz južnotirolskih pčelinjaka; restoran sa nouvelle kuhinjom Mediterana i Tirola; te sommeliera koji vodi tjedno kušanje najboljih vina u regiji. Uz južnotirolski med i alpsko vino dolazi i još jedna poslastica – Alfa Romeo Alfetta GTV.

Vlasnici hotela Miramonti su Carmen i Klaus Alber. Klaus je alfist, zahvaljujući svom prijatelju Andreu Hörmandingeru, softverskom savjetniku koji u svoje slobodno vrijeme restaurira oldtimer Alfe u svojoj radionici u njemačkom gradu Burscheidu, blizu Kölna. Prije nekoliko godina, na Hörmandingerov nagovor, Alber je kupio Giuliu sedan iz 1977. Kad su Alberi razmatrali o ponudi nezaboravnih iskustava svojim gostima, razmišljali su i o ponudi Giulie. “Bilo je riskantno, naravno.” govori Klaus.

Za svoje vjenčanje 2012. godine, Klaus je svojoj supruzi želio pokloniti Alfu – model iz 1978. u čast godini njezinog rođenja. Uposlio je Hörmandingera koji je ubrzo našao Alfettu GTV. Coupe za četiri osobe dizajnirao je Giorgetto Giugiaro, a prvo pojavljivanje u javnosti Alfetta GT 1.8 ostvarila je 1974. kao sportska verzija limuzinske Alfette. Godine 1976. Alfa je predstavila i 2.0 verziju, GTV. Proizvedeno je ukupno 136,275 primjeraka – uključujući i 2.0 turbo, 2.5 V6 i 2.6 V8 varijante – do završetka proizvodnje 1986. godine.

Nakon mukotrpne restauracije, Hörmandinger je dostavio automobil u proljeće 2013. godine. Kako upravljanje hotelom ostavlja vrlo malo vremena za rekreativnu vožnju, a iznajmljivanje Giulie ostvarilo je uspjeh, odlučili su dodati GTV svojoj floti. No, uz jedan uvjet: obzirom na sentimentalnu vrijednost automobila, isključivo se iznajmljuje gostima koji su imali prethodno iskustvo u vožnji oldtimera. Srećom da je moj “daily driver” Giulia iz 1969.

Nakon prijave u hotel Miramonti i odlične večere, moja supruga i ja razgovarali smo s Klausom u hotelskom predvorju. Klaus je porijeklom iz Južnog Tirola i intimno je upoznat s njegovim cestama. Ima baš savršenu rutu za vožnju, dužine 200km prema istoku, preko Stilfserbrücke – poznatijem kao prijevoj Stelvio – u Švicarsku i natrag prema Južnom Tirolu preko Val Müstaira.

Moja supruga je jedna od rijetkih osoba kojoj bih povjerio život na Stilfserbrücke te je na njoj bio red za vožnju. Sljedeće jutro sastali smo se s Alberom u garaži. Iza njega bila je GTV, nagnuti klin u prekrasnom srebrnom omotaču. Orijentacija je bila kratka. Uvukli smo se u kožna sjedala. Okrenuo sam ključ. Motor se pokrenuo i primirio u duboku tutnjavu.

Vožnja do Merana bila je strma i zavojita, upravljač Alfe bez serva donekle težak, mjenjač s 5 stupnjeva neprecizan i klimav. Mislio sam da je ovo potonje zbog godina, no kasnije sam saznao da su se novinari žalili na mjenjač i u ono vrijeme.

Na otvorenim cestama u dolini, Alfetta je došla na svoj teren. U usporedbi s mojom Giuliom 1300, GTV je vukla poput kamiona, pravo otkriće. Na 150km/h imala je još dosta snage. Zbog njezine povijesne važnosti, odupro sam se od ispitivanja granica.

Stali smo provjeriti kartu. Zadovoljan što idemo pravim putem, otpustio sam ručnu kočnicu i shvatio da kočioni klipovi nisu dobili poruku. Motor se mučio, a automobil jedva pomicao. Unutrašnjost se ispunila aromom pregrijanog azbesta ili kakve zamjene za azbest. Skrenuo sam na parkiralište u blizini – hotela Post Hirsch, istrošenog ali šarmatnog relikta srednjih 1820-ih.

Nazvao sam Miramonti i objasnio novonastalu situaciju recepcionerki. Zamolila me da pričekam, tražila moj broj telefona te rekla da će me netko nazvati istog trenutka. Minutu kasnije telefon je zazvoio. “Ja sam Andre,” rekao je glas. Na našu sreću: gospodin Hörmandinger je baš odsjeo u hotelu.

Rekao nam je da čekamo i ne mičemo se. Nije bilo jako teško u tim okolnostima. Sjeli smo za stol na hotelskoj terasi. Naručio sam knedle, a moja supruga salatu od lososa. Sat kasnije, stigao je VW kombi. Iz njega je izašao Hörmandinger, visok i mršav, obučen u t-shirt, kratke hlače, sandale i Wayfarer naočale. Otvorio je stražnji dio svog kombija te izvadio rukavice i ključ za kotače.

“Točno znam u čemu je problem,” rekao je, zavukavši se pod stražnji kraj Alfette. Počeo je udarati nešto ključem dok se nije čuo zveket. Tada se izvukao od ispod automobila.

“U redu,” rekao je, objasnivši da je bio manji problem s komponentom u povezivanju. “Možete ići, ali nemojte koristiti ručnu kočnicu osim ako stvarno ne morate.”

Red je došao na moju suprugu, pa je nastavila vožnju. Dok se cesta upinjala, breze su zamjenjivale četinjače, pa gole stijene omotane ledom i snijegom.

Sjedio sam opušteno na suvozačkom sjedalu, a moja je supruga vješto savladavala jednu, pa drugu serpentinu. I tako redom. Na ravnim dijelovima bi pošteno “nagazila” GTV, ali ne dovoljno brzo za motocikliste koji su grmili kroz najmanje prolaze. Turistički autobus ispred nas, širok gotovo kao sama cesta, puževim je korakom savladavao oštar zavoj. Nisam zavidio vozaču, a niti putnicima. Mala kriva procjena mogla bi završiti krajnje neugodnim rezultatom.

Na vrhu smo stali na aperitiv u Gasthof Tiber, kamenu građevinu iz kasnih 1950-ih. Dok smo izlazili iz automobila, jedan motociklist obučen u kožu nam je doviknuo:

“Dobra Alfa!”

Uspon nije poremetio GTV. Blistala je na alpskom suncu svojim srebrnim tijelom, futurističnim danas kao što je bilo prije skoro četiri desetljeća.

Stvarno, vrlo dobra Alfa.

Nick Czap (BBC)